24. 10. 2010.

Drmanovina

Planina Maljen – Kosjerić – Selo Seča reka – Kanjon reke Tmuše – Planina Drmanovina – Vrh Grad (1022 m) – Crkva Brvnara
24.10.2010.

Ko voli jesen? Mi ne! Jesen je tužna, mračna, skraćuje se dan, postaje hladnije, pada kiša, duva vetar… Šta tu ima lepo?! Što je Florina jednom rekla  ja nisam volela masline, a onda sam ih shvatila, sada ih baš mnogo volim. Toga se često setim kad nešto ne volim. Tako su Florina i Oliva uspele da shvate jesen.

Kada izađete iz grada i samo se malo od njega udaljite, shvatite, u momentu, šta jesen sa sobom donosi lepo. Kroz šetnje otkrivaju se i neke druge stvari o kojima ste razmišljali i pitali se zašto su takve, a odgovora nije bilo. Jesen je jedno od najšarenijih godišnjih doba (mada bi u šumi verovatno to rekli za svako godišnje doba – šuma je divna!) i ujedno veoma inspirativna (možda nas jesen više podstiče na stvaranje, a proleće nas puni energijom koja nam je za zo stvaranje potrebna). Ta eksplozija boja oduzima dah i zaustavlja vas, omađijane, na putu da ispunite cilj. Sigurna sam da nema Florine da viče hajde, hajde ostala bih u šumi dok ne bih fotografisala sve do jednog lista svih drveća u pokušaju da uhvatim sve moguće kombinacije boja.

Krenuli smo iz Beograda dok je na ulicama još uvek bio mrak. Pravi mrak – bez uličnog osvetljenja. Naš vodič ovog puta bio je Momir Bosanac. To je jedan predivan vodič uz kojeg čovek svašta može da nauči. Uz njega sve je teklo nekako lagano i prirodno – pojavljivao bi se baš u trenutku kada vam je potreban, zastajao kada vam je taman to bilo potrebno, učio nas kako da dišemo kad smo umorni, a lepu prirodu dodatno pretvarao u poeziju, pa su je sasvim sigurno na pravi način doživeli i oni koji su, možda zauzeti penjanjm, gledali više u zemlju nego oko sebe. Sve ovo zvuči previše poetično, znam, ali šta da vam kažem o čoveku koji putovanje započne tako što svima podeli bombone. A onda ceo autobus u slast mljacka. Hahaha.


Planina Maljen

Imali smo to zadovoljstvo da na putu do naše destinacije pređemo preko predivne planine Maljen. Već tu su pred nas počele da se pojavljuju te čarolije boja. Momir nam je pričao o planini, o čuvenim odmaralištima pored kojih smo prolazili, među kojima je i Divčibare, o svemu što se na može videti, toliko živopisno da smo zamislile da nam sledeća akcija bude baš tu. A onda su pred nas počeli da se pružaju vidici na niže vrhove planina, sve u daljinu okupanu oblacima, tako da se čovek lako mogao zavarati i pomisliti da je pred nama more. Odmah mi je bilo žao što nisam sa prave strane autobusa da makar to fotografišem. Moja želja je bila uslišena, Momir je zaustavio autobus i ovo je ono što smo videli (naravno, nikada na aparatu ne može da se sačuva onako kako to zaista izgleda – sve je to milionima puta lepše i doživljaj daleko jači):

More ili…
Planinari sa pogledom na…


Kosjerić i okolina

Udahnuvši taj predivni morski vazduh, upivši pogled koji još uvek u nama izaziva ushićenje, krenuli smo dalje, put Kosjerića u kojem smo se zaustavili da popijemo kafu i najavimo svoj popodnevni dolazak na čuvenu čorbu. U toj kafani postoji čika koji se nalazi u Ginisovoj knjizi rekorda zato što je skuvao najveću čorbu. Zaista dobar način da se jedno mesto promoviše. I sada mnogi dolaze na čorbu upravo u tu kafanu, znajući priču. Inače, po Momirovom kazivanju, ceo ovaj kraj je veoma posvećen turizmu. Seoski turizam je već doživeo svoj bum, međutim mnogi ljudi su se polakomili, kaže, počelo je svašta da se dešava te je interesovanje opalo, ali još uvek postoji.

Dve kafe 110 dinara


Seča Reka

Od Kosjerića ostalo nam je bilo sasvim malo do sela Seča Reka u kojem je trebalo da počnemo da se penjemo na planinu Drmanovina, do vrha Grad (prošli smo i pored čuvene cementare i krša crvene boje oko kojeg se vio gusti dim). Postoji dva objašnjenja za nastajanje imena ovog sela. Jedno kaže da je to zato što se na tom mestu spajaju mnoge reke, tj. seku glavnu reku (reka Sečica), a drugo da se baš tu odigrala velika seča Turaka. Ova reka, ili ove reke, pune su riba, pa smo na našem putu pršli pored nekoliko ribnjaka, a neki planinari su kupili ribu. Kraj je poznat i po lovištima, u šta smo se mogli uveriti jer, dok smo se penjali, ispred nas su se čule lovačke puške.

Mapa Kosjerića i okoline
Prelazak preko rečice i napuštanje sela


Drmanovina

Napustili smo selo, njegovu istoriju, njegove dogodovštine i počeli da se penjemo. UH! To je sve što bi mogle da kažemo. Nema tu šta mnogo da se priča. Oko nas je bila samo šuma (Momir kaže bukova šuma), čula se reka Tmuša koja nas je skoro svo vreme pratila, mirisalo je na sve strane raznoliko. Sunce nam je bilo baš dobar prijatelj i svi su bili srećni. Šetali smo, šetali, šetali… malo smo odmorili, na proplanku. Tu su se razdvojili planinari koji nisu bili u kondiciji za penjanje, a onda smo počeli šetnju kroz strmu šumu. E taman kada vam je duša u nosu Momir kaže stoooooj, okreni se i izduvaj. Tako smo se svako malo okretali i gledali šta smo iza sebe ostavili, te opet odmarali, udisali, gledali i uživali. Ta teža uzbrdica brzo je prošla. Dok smo se peli više smo gledali u zemlju, naravno, prekrivenu tim šarenim lišćem, u kojem smo na svakom koraku mogli da vidimo pečurke neke druge vrste. Nikog nije bilo u blizini ko je mogao da nam kaže nešto o pojedinačnim vrstama, samo smo ih gledali i divili im se.

Neobične forme
Početak šume
Bistra, baš bistra reka, mada je Florina odmah primetila plastičnu kesu
Skljoc…
Pogled na gore…
Pogled sa strane…
Meštanin
Gusta šuma, mnogo lišća, mnogo boja…
Lansiranje
Pogled sa odmorišta
Šumovit uspon
Oliva i Florina
Vatreno drvo
Zeleni, mekani tepih
Blizu vrha
Pogled s vrha


Pečurke

Prva u nizu neobičnih pečuraka
Još jedna
Loš snimak ali pečurka vredna pažnje
Vižljasta i bela

Čini nam se kao da smo do vrha stigli jako brzo. Čulo se da je nekoliko njih reklo da bi htelo još, nije se ljudima išlo dole. A mnogi ni ne vole da se spuštaju (to nas je iznenadilo, jer ovo spuštanje nije ono pravo planinsko spuštanje, po grebenima i sl.). Na vrhu Grad (koje zovu brdo Grad) sreli smo se sa planinarima iz planinarskog društva Kopaonik, koji su tu došli drugim putem. Sa ovog vrha ne puca pogled kao sa drugih vrhova. Proplanak je prilično velik, tako da tu postoje i kućice i jedna terasica kao zaklon. Tu smo ručali i odmorili, a potom nam je jedan čovek iz tog kraja objašnjavao o okolnim planimama, koje su se videle sa tog mesta, imenujući ih i pominjući njihove vrhove.

Vrh Grad, ništa naročito…
Grupno fotografisanje planinara
Pogled s vrha
Dva planinarska društva
Čičak

Krenuli smo da se spušamo do sela Seča reka, ali drugom stranom. Kako naš Momir više nije bio glavni vodič baš smo se razvukli. Na kraju kolone su naravno bili manijakalni fotografi i oni koji su sporo hodali.

Vatreno drvo, jedno od mnogih
Isto drvo
Drvo pored
Šarena šuma
Crvenilo

Crkva

Put na dole doveo nas je pravo do čuvene crkve Brvnara, crkve iz 15. veka posvećenoj sv. Đorđu. Tu smo poslušali nešto o istoriji, pogledali, slikali iako nam je sveštenik rekao da je zabranjeno (a meni baš nije jasno zašto).

Crkva posvećena sv. Đorđu
Dekoracija na vratima crkve
Vrata crkve
Krajputaš, jedna strana
Krajputaš, druga strana

Svaka grupa se ukucala u svoj autobus, a mi onako pomalo umorni po još uvek divnom danu krenuli put restorana i čorbe. Čorbu smo naručili svi, ali nije bila zanimljiva ni toliko ukusna.

Hladnjikava čorba i ne baš tako ukusna, ali od gospodina Ginisa

Sada ne možemo da se setimo da li je još uvek bio dan kada smo krenuli kući. Znam samo da su nam oči sijale ispunjene svim onim zlatnim bojama, koje nam je otkrila jesen.

1 коментар: